Život pod otvorenim nebom


Život pod otvorenim nebom

S vinogradom je kao i sa životom – nikad ne znaš kakve će izazove pred tebe staviti nebo, hoće li biti milostivo ili će te iznenaditi pokojim šamarom, hoće li ti stvoriti idealne ili manje idealne uvjete, hoće li ti dati priliku da pokažeš što sve znaš ili će te ostaviti potpuno bespomoćnoga da gledaš u njegovu veličinu.

Koliko god ulagali u sebe, svoja znanja i vještine, svoj rad i napredak, neke stvari i neke pojave nam uvijek izmiču kontroli. Koliko god kao vrsta napredovali, koliko god naša tehnologija bila razvijena, koliko god inovativnih načina osmislili da bismo barem nekakvu kontrolu ili nadzor uspostavili nad onim što je veće od nas, nebo nas ponekad voli podsjetiti na to koliko smo mali. Pa nam šalje nevrijeme u razno raznim oblicima – u kiši, u vjetru, u teškim riječima, hladnim pogledima, u spoznajam koje lome dojučerašnja vjerovanja. I što nam je u takvim situacijama činiti? Što kad vjetrovi, kiše i gromovi stanu na put našim planovima? Našim idealnim uvjetima? Što kad stvari jednostavno ne mogu biti onakve kakvima smo ih zamislili?

Što kad stvari ne idu po planu?

Tada stanem i učimo. Važno je ne gubiti razum. To su vremena u kojima se uči biti čvrst i pribran. To su vremena u kojima se uči pod otvorenim nebom poštivati ono što imaš, ono što te okružuje. I ono što je jako važno – u takvim trenucima ne smijemo zaboraviti da će i nevrijeme proći.

Svi oni koji se bave vinogradarstvom, vinarstvom, bilo kojim oblikom poljoprivredne proizvodnje, svi oni koji svoje tvornice drže pod otvorenim nebom najbolje znaju koliko je takav način života i rada u ovisnosti o stvarima koje ne možemo kontrolirati. To drži čovjek poniznim spram prirode, ali i zahvalnim na svim njezinim darovima. To ga uči uzimati najbolje iz onoga što mu je dano, bez obzira koliko gorčine ili šećera u tome bilo. To je životna škola koju ništa ne može zamijeniti.

No, kao što sam rekla, svako nevrijeme prolazi, a život pod otvorenim nebom postaje nepregledan niz mogućnosti čovjeku i biljkama da rastu, zemlji da diše i daje najbolje od sebe. Tamne misli otplove tada daleko zajedno s kišama i grmljavinama, bivanje, življenje i rad dobiju nanovo svoj puni smisao, a mi ostajemo osunčani i još sposobniji stvarati dobre, velike stvari, zahvaljujući svemu onome što smo naučili u vrijeme kiša. I ostaje ta vječna čežnja, potreba da shvatimo logiku neba koja nas nadrasta sve i neprestano tjera naprijed, tjera da radimo, više i bolje, ali da ne zaboravimo da nismo toliko veliki koliko nam se nekada čini i da ostanemo s osjećajem poštovanja prema onome što nas okružuje.

Nazdravite životu pod otvorenim nebom, kakvim god da vas vremenom trenutno časti – i dajte sve od sebe da nastavite rasti!

Živjeli!

+ There are no comments

Add yours